Nakon što smo u prethodnim člancima opisali važnost redovnog i prilagođenog nastavnog programa, te u ulogu pomoćnika u nastavi, u ovom članku ćemo govorit važnost edukacije nastavnika u osnovnim i srednjim školama kako bi što bolje razumjeli na koji način trebaju svoj nastavni program prilagoditi djeci s teškoćama u razvoju (neovisno o tome o kakvim se teškoćama radi).
U suvremenom obrazovnom sustavu inkluzija više nije samo poželjan cilj, već i zakonska obveza i moralna odgovornost društva. Djeca s teškoćama u razvoju imaju pravo na obrazovanje koje je prilagođeno njihovim mogućnostima, potrebama i interesima, no kako bi to pravo bilo stvarno ostvareno, ključno je da nastavnici – kao nositelji nastavnog procesa – posjeduju odgovarajuća znanja, vještine i senzibilitet za rad u inkluzivnom okruženju. Edukacija nastavnika stoga nije samo dodatak obrazovnom sustavu, već je temeljni preduvjet za kvalitetnu nastavu prilagođenu svakom djetetu.
Uloga nastavnika u inkluzivnom obrazovanju
Nastavnik ima ključnu ulogu u prepoznavanju i razumijevanju individualnih potreba svakog učenika. Djeca s teškoćama u razvoju često zahtijevaju prilagodbe u metodama poučavanja, tempu rada, načinu vrednovanja, pa čak i u samoj organizaciji nastavnog procesa. Nastavnik koji je educiran za rad u takvom okruženju može ostvariti kvalitetnu atmosferu, poticati suradnju među učenicima i razvijati empatiju u razredu.Bez odgovarajuće edukacije, nastavnici se nerijetko osjećaju nesigurno, opterećeno i nedovoljno kompetitivno, što može dovesti do neadekvatnih oblika pristupa ili neželjenih posljedica te za dijete. Stoga je sustavna edukacija od presudne važnosti – ne samo zbog stjecanja teorijskih znanja, već i zbog razvijanja pozitivnih prema različitosti i inkluziji.
Što podrazumijeva edukacija nastavnika?
Edukacija nastavnika u području inkluzivnog obrazovanja obuhvaća više dimenzija: 1. teorijsko razumijevanje razvojnih teškoća – poznavanje osnovnih vrsta teškoća u razvoju (kognitivnih, motoričkih, emocionalnih i dr.) i načina na koje one utječu na proces učenja. 2. praktične metode rada – osposobljavanje za izradu individualiziranih kurikuluma, prilagodbu nastavnih materijala, primjenu asistivne tehnologije te korištenje različitih strategija poučavanja. 3. suradnja i timski rad – uključivanje stručnih suradnika (edukacijskih rehabilitatora , logopeda, psihologa i drugih stručnjaka) i roditelja u procesu obrazovanja. 4. emocionalna i socijalna kompetencija – razvijanje empatije, strpljenja i svijesti o važnosti emocionalne podrške učenicima .
Važno je naglasiti da edukacija nastavnika ne bi trebala biti jednokratna, već bi ona trebala biti kontinuirani proces koji prati nove znanstvene spoznaje i promjene u društvu.
Izazovi i prepreke u praksi
U mnogim školama nažalost još uvijek postoji nedostatak sustavne podrške nastavnicima. Edukacije su često povremene, projektne naravi i ne obuhvaćaju sve članove školskog kolektiva. Ponekad se očekuje da nastavnik sam „ nauči“ kako prilagoditi nastavu bez jasnih smjernica ili podrške stručnjaka. Također nedostatak resursa – poput didaktičkih materijala, asistenata u nastavi ili manjih razreda – dodatno otežava kvalitetnu provedbu inkluzivnih pristupa. Upravo zato, ulaganje u stručno usavršavanje nastavnika mora biti prioritet, a edukacije dostupne svima, ne samo onima koji rade u „ inkluzivnim razredima“.
Dobit za sve učenike
Jedna od često zanemarenih činjenica jest da prilagodba nastave djeci s teškoćama u razvoju koristi svim učenicima. Primjena raznolikih metoda poučavanja, individualiziran pristup i poticanje suradnje među učenicima čine nastavu kvalitetnijom, zanimljivijom i učinkovitijom za cijeli razred. Učitelji koji su educirani za inkluzivan pristup razvijaju i vještine koje pridonose boljoj komunikaciji, razumijevanju i međusobnom poštovanju – temeljima svakog zdravog društva.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da edukacija nastavnika osnovnih i srednjih škola o radu s djecom s teškoćama u razvoju nije luksuz, već nužnost. Kvalitetna i sustavna edukacija jamči da će svako dijete, bez obzira na svoje teškoće, dobiti priliku za učenje, rast i napredak u okruženju koje ga podržava i razumije. Ulaganje u znanje nastavnika zapravo je ulaganje u budućnost – u društvo koje cijeni različitosti, pruža jednake mogućnosti i vjeruje da svako dijete može uspjeti ako mu pružimo kvalitetnu podršku. Izazovi i prepreke u praksi U mnogim školama nažalost još uvijek postoji nedostatak sustavne podrške nastavnicima. Edukacije su često povremene, projektne naravi i ne obuhvaćaju sve članove školskog kolektiva. Ponekad se očekuje da nastavnik sam „ nauči“ kako prilagoditi nastavu bez jasnih smjernica ili podrške stručnjaka. Također nedostatak resursa – poput didaktičkih materijala, asistenata u nastavi ili manjih razreda – dodatno otežava kvalitetnu provedbu inkluzivnih pristupa. Upravo zato, ulaganje u stručno usavršavanje nastavnika mora biti prioritet, a edukacije dostupne svima, ne samo onima koji rade u „ inkluzivnim razredima“.
Dobit za sve učenike
Jedna od često zanemarenih činjenica jest da prilagodba nastave djeci s teškoćama u razvoju koristi svim učenicima. Primjena raznolikih metoda poučavanja, individualiziran pristup i poticanje suradnje među učenicima čine nastavu kvalitetnijom, zanimljivijom i učinkovitijom za cijeli razred. Učitelji koji su educirani za inkluzivan pristup razvijaju i vještine koje pridonose boljoj komunikaciji, razumijevanju i međusobnom poštovanju – temeljima svakog zdravog društva. Iz svega navedenog možemo zaključiti da edukacija nastavnika osnovnih i srednjih škola o radu s djecom s teškoćama u razvoju nije luksuz, već nužnost. Kvalitetna i sustavna edukacija jamči da će svako dijete, bez obzira na svoje teškoće, dobiti priliku za učenje, rast i napredak u okruženju koje ga podržava i razumije. Ulaganje u znanje nastavnika zapravo je ulaganje u budućnost – u društvo koje cijeni različitosti, pruža jednake mogućnosti i vjeruje da svako dijete može uspjeti ako mu pružimo kvalitetnu podršku.