DISKRIMINACIJA DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I NEMOGUČNOSTPOHAĐANJA VRTIČA ILI ŠKOLE

U ovom članku osvrnut ćemo se na neke od oblika diskriminacije djece s teškoćama u razvoju prilikom upisa u vrtić ili osnovnu školu, također ćemo spomenuti i neke od  problema koji dovode do diskriminacije prema djeci s teškoćama u razvoju kod upisa u vrtiće i osnovne škole što nikako nije poticajno za njihovo uključivanje u društvo.

Pravo na obrazovanje jedno je od temeljnih ljudskih prava, a posebno je zaštićeno kada je riječ o djeci. Nažalost u praksi se i dalje susrećemo s diskriminacijom djece s teškoćama u razvoju, ponajprije prilikom upisa u   vrtiće i osnovne škole. Riječ je o problemu koji ne pogađa samo djecu i njihove obitelji, nego i zajednicu u cjelini, jer društvo koje ne omogućava jednak pristup obrazovanju uskraćuje sebi priliku za, rast, solidarnost i uključivost.

Vrtići – prvi izazovi na putu do inkluzije . Za mnoge roditelje djece s teškoćama u razvoju prva prepreka javlja se već kod upisa u vrtić. Iako su predškolske ustanove obvezne primati svu djecu, često se susreću s odbijanjem pod raznim izgovorima: „ nemamo dovoljno stručnog osoblja“,       „ nismo opremljeni za rad s takvom djecom“, ili čak „ vaše dijete bi bolje napredovalo u specijaliziranoj ustanovi“. Ovakav stav ne proizlazi iz dječjih potreba, već iz straha i nedostatka znanja, te podrške sustava. Djeci s teškoćama u razvoju na taj način se uskraćuje socijalizacija, stvaranje prvih prijateljstava i rana edukacija, što kasnije dodatno uključivanje u školu.

Škole – nastavak nejednakosti . Slične prepreke nastavljaju se i prilikom upisa u osnovnu školu. Iako zakoni jamče pravo na obrazovanje za svu djecu, u praksi se roditelji susreću s otporom obrazovnih ustanova. Umjesto da se osiguraju asistenti u nastavi, prilagodba programa ili edukacija nastavnika, roditeljima se često sugerira da dijete ne upišu u redovnu školu, nego da ga upišu u specijalne škole. Takav pristup ne samo da stigmatizira djecu, već im uskraćuje mogućnost da uče i rastu zajedno sa svojim vršnjacima. Djeca bez teškoća također gube, jer im se oduzima prilika za razvijanje empatije, tolerancije i razumijevanja različitosti.

Posljedice diskriminacije -Diskriminacija djece s teškoćama u obrazovnom sustavu ima dugoročne posljedice, a to su:                                                          1. djeca gube samopouzdanje i osjećaj pripadnosti u društvu                           

2. roditelji se suočavaju s dodatnim stresom i pritiskom, jer se moraju boriti za osnovna prava svog djeteta                                                                                   

3. društvo postaje podijeljeno, jer se stvaraju barijere među djecom koja bi trebala odrastati zajedno . 

Što možemo učiniti?

Da bi se spriječila diskriminacija i omogućilo obrazovanje potrebno je:             1. osigurati stručne asistente i dodatnu edukaciju odgojitelja i učitelja             

2. povećati financijska ulaganja u inkluzivne programe i prilagodbu školskih prostora                                                                                                                   

3. jačati svijest javnosti kroz razne kampanje i pozitivne primjere inkluzije       

4. primjenjivati zakone u praksi, a ne samo na papiru.

 Članak možemo zaključiti mišljenjem kako svako dijete ima pravo na obrazovanje, igru i druženje, bez obzira na svoje sposobnosti i teškoće. Uključivanjem djece s teškoćama u razvoju u redovne vrtiće i škole ne činimo uslugu njima, nego sebi – jer time gradimo društvo koje je pravednije, tolerantnije i bogatije različitostima. 

Diskriminacija u obrazovanju nije problem djece s teškoćama u razvoju, već je to problem svih nas u zajednici.