KAD RODITELJI ŽIVE OD PRAVA SVOJE ODRASLE DJECE

Prešućeni oblik zloupotrebe sustava i povrede dostojanstva 

U javnosti se sve češće govori o pravima osoba s invaliditetom i važnosti inkluzije. No znatno rjeđe otvara se pitanje što se događa kada se ta prava počnu koristiti protiv samih osoba s posebnim potrebama – i to unutar vlastite obitelji.

Jedan od najtiših, ali i najtežih problema jest situacija u kojoj radno sposobni roditelji ne rade, već egzistenciju osiguravaju putem naknada koje proizlaze iz zdravstvenog stanja njihove odrasle djece s posebnim potrebama.

- Inkluzivni dodatak i status roditelja njegovatelja – dvije različite svrhe

Inkluzivni dodatak je novčana naknada koja pripada osobama s invaliditetom, osobama s posebnim potrebama te djeci s teškoćama u razvoju. Njegova je svrha omogućiti veću samostalnost, ravnopravnije sudjelovanje u društvu i dostojniji život.

Status roditelja njegovatelja priznaje se roditelju isključivo zbog potrebe za pojačanom, svakodnevnom brigom o djetetu ili odrasloj osobi s posebnim potrebama koja bez takve podrške ne može funkcionirati.

Problem ne leži u postojanju tih prava, nego u situacijama kada se ona koriste na način koji ne služi interesu osobe s invaliditetom .

- Kad osamostaljenje postaje financijska prijetnja

Na pisanje ovog teksta potakla nas je   situacija iz neposredne blizine, koja, nažalost, nije rijetkost.

Riječ je o odrasloj osobi s posebnim potrebama koja prima inkluzivni dodatak, dok roditelj, temeljem njezina zdravstvenog stanja, ima priznat status roditelja njegovatelja i prima pripadajuću naknadu.

U praksi se događa da odrasla osoba nema stvarnu kontrolu nad vlastitim primanjima, dok roditelj postaje financijski ovisan o kombinaciji tih naknada. U takvom odnosu osamostaljenje odrasle osobe više nije poželjan životni korak, nego prijetnja – jer bi značilo gubitak prihoda i nužnost zapošljavanja roditelja.

 - Inkluzivni dodatak tada prestaje biti sredstvo osnaživanja, a postaje sredstvo kontrole.

Inkluzivni dodatak je novčana naknada koja pripada osobama s invaliditetom, osobama s posebnim potrebama te djeci s teškoćama u razvoju. Njegova je svrha omogućiti veću samostalnost, ravnopravnije sudjelovanje u društvu i dostojniji život.

Status roditelja njegovatelja priznaje se roditelju isključivo zbog potrebe za pojačanom, svakodnevnom brigom o djetetu ili odrasloj osobi s posebnim potrebama koja bez takve podrške ne može funkcionirati.

Problem ne leži u postojanju tih prava, nego u situacijama kada se ona koriste na način koji ne služi interesu osobe s invaliditetom.

 - Kad osamostaljenje postaje financijska prijetnja

Na pisanje ovog teksta potaknula me situacija iz neposredne blizine, koja, nažalost, nije rijetkost. Riječ je o odrasloj osobi s posebnim potrebama koja prima inkluzivni dodatak, dok roditelj, temeljem njezina zdravstvenog stanja, ima priznat status roditelja njegovatelja i prima pripadajuću naknadu.

U praksi se događa da odrasla osoba nema stvarnu kontrolu nad vlastitim primanjima, dok roditelj postaje financijski ovisan o kombinaciji tih naknada.

U takvom odnosu osamostaljenje odrasle osobe više nije poželjan životni korak, nego prijetnja – jer bi značilo gubitak prihoda i nužnost zapošljavanja roditelja.

Inkluzivni dodatak tada prestaje biti sredstvo osnaživanja, a postaje sredstvo kontrole.

- Emocionalna i financijska cijena tišine

Odrasle osobe s posebnim potrebama u takvim okolnostima često se suočavaju s osjećajem krivnje, strahom i emocionalnim pritiscima. Poruke poput „nisi spreman“, „ne možeš sam“ ili „ što će biti sa mnom“ postupno guše pravo na samostalan život.

Ne radi se nužno o otvorenom nasilju, već o financijskoj kontroli i emocionalnoj ucjeni koja dugoročno narušava dostojanstvo i autonomiju.

- Sustav, a ne pojedinci

Ovaj tekst ne bavi se pojedincima, već sustavom koji omogućuje da prava osoba s invaliditetom postanu trajni izvor prihoda za druge, bez redovitog preispitivanja stvarnih potreba i okolnosti.

Bez nadzora i aktivne procjene, sustav može nenamjerno postati sudionik odnosa koji ne vode slobodi.

- Što kaže zakon, a što praksa?

Inkluzivni dodatak nije „obiteljski prihod“, već osobno pravo osobe s invaliditetom. Njegovo korištenje trebalo bi biti isključivo u interesu korisnika.

 - Odgovornost institucija i društva

Institucije socijalne skrbi imaju odgovornost redovito procjenjivati opravdanost statusa roditelja njegovatelja, pratiti stvarnu razinu samostalnosti odraslih osoba te poticati osamostaljenje, a ne dugotrajnu ovisnost.                                                         Prava koja ne vode slobodi prestaju biti prava.

- Govoriti nije napad, nego zaštita

Progovaranje o ovim temama nije napad na roditelje ni obitelji. Govoriti znači štititi one čiji se glas često ne čuje.

Šutnja ima cijenu. I tu cijenu najčešće plaćaju upravo osobe čija bi prava trebala biti zaštićena.

Prava koja bi trebala osigurati slobodu i dostojanstvo često postaju sredstvo kontrole.

Odrasli se boje tražiti ono što im pripada, pristaju na nepravdu i odriču se vlastite samostalnosti iz straha da neće zadržati ono malo što imaju.

Šutnja ima cijenu – a ona najčešće plaćaju oni kojima prava zapravo pripadaju. Sustav koji dopušta da prava postanu instrument kontrole ne štiti, već produžava ovisnost i ograničava mogućnosti onih kojima bi trebao služiti.