OSAMOSTALJIVANJE I OSPOSOBLJVANJE DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I OSOBA S INVALIDITETOM ZA SAMOSTALAN ŽIVOT
Kroz članke o obitelji i obiteljskim odnosima imali smo prilike vidjeti koliko je obitelj važna za kvalitetan rast i razvoj djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom ,sagledali smo kako određeni obrasci ponašanja roditelja utječu na kvalitetu života osobe s invaliditetom, njegovo/ njezino samopoštovanje.
Govoreći o obitelji kao prvoj i najvažnijoj zajednici za svakoga, pa tako i za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom važno je spomenuti kako je obitelj mjesto na kojem svatko od nas pa tako i osobe s invaliditetom savladavaju vještine neophodne za samostalan život. Zdrava djeca i mladi kroz odrastanje savladavaju mnoge vještine kao što su: oblačenje, hranjenje, higijena, savladavaju komunikacijske vještine ophođenja prema odraslima i vršnjacima, izražavati svoje vlastite stavove, mišljenja i želje. Sve navedeno je kod djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom malo teže i usporenije zbog čega im je potrebna dodatna pomoć roditelja ili stručnih osoba, no mnogi sve dostignu i budu ravnopravni zdravim članovima društva.
Za kvalitetu osamostaljivanja od velikog je značaja odnos obitelji ponajprije roditelja prema osobi. Ako se roditelji ponašaju pre zaštitnički (u većini slučajeva takvo ponašanje se javlja kod majki) dijete neće savladati neophodne vještine, samim time neće se osamostaliti, s druge strane imamo roditelje koji su pre autoritativni tražeći da se osoba više trudi, kritiziraju ako nešto nije pravilno zbog čega se u takvim situacijama razvija otpor što može usporiti osamostaljivanje.
Kao što možemo vidjeti model ponašanja roditelja utječe na tijek osamostaljivanja, samim time i kasniju kvalitetu života. Osamostaljivanje djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom predstavlja dodatne napore za društvo s obzirom na to da se na poslodavca stvara pritisak za angažmanom dodatnog osoblja koje će pomagati i usmjeravati nesamostalnu osobu.
Ukoliko roditelji i ostala obitelj ne mogu osigurati kvalitetne uvjete za osamostaljivanje i osposobljavanje osobe s invaliditetom u tu svrhu djeluju ustanove koje pružaju uslugu organiziranog stanovanja uz podršku.
Članak ćemo zaključiti mišljenjem da bi roditelji pa i obitelj u cjelini što više trebali poticati osamostaljivanje i osposobljavanje svoje djece koja imaju bilo koji oblik teškoće u razvoju ili invaliditeta kao i kod odraslih osoba s invaliditetom i ne sputavati ih u svakom njihovom napretku prilikom njihovog što kvalitetnijeg osamostaljivanja i osposobljavanja za samostalan život i rad.