OSVRT NA SOCIJALNA PRAVA OSI U RH ( odnosno nedostatak istih)

Ustav RH – članak 1. „Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država“ Prva rečenica u 1. članku našeg Ustava ( temeljnog pravnog akta s najvišom pravnom snagom u RH) govori da je RH SOCIJALNA DRŽAVA, odnosno govori o važnosti socijalnih prava državljana i stanovnika svake države , pa tako i Lijepe naše. Tako je to definirano u temeljnom pravnom aktu države, ali u stvarnosti to izgleda ovako…. Zima 2022., veljača i ja sva jadna dolazim na Zavod za zapošljavanje, podružnica Petrinja, nakon expresnog  i šokantnog razvoda ( za koji nisam ja bila kriva), seobe roditeljima umirovljenicima u kuću u centru Petrinje oštećenu u potresu i dobivanja otkaza zbog bolesti  nakon druge operacije kralježnice ( imala sam ugovor na neodređeno i na tom sam radnom mjestu radila 17 i pol godina) – ono, kad te krene, onda te krene -  i  ostajem ugodno iznenađena djelatnicama Zavoda koje su pokazale iznimnu dozu stručnosti i empatije prema jednoj utučenoj 50- godišnjakinji i nakon što su poslušale moju tužnu životnu priču ( sve ovo gore nabrojeno izdešavalo mi se  u roku od jedva god i pol) djelatnica kojoj sam dodijeljena se odmah stručno i analitično „bacila na posao“, iz  moje jadikovke izvukla bitne činjenice i odmah krenula analizirati kako mi pomoći. Prvo je zaključila da ja moram imati status invalida ( ja o tome do tada nisam znala ništa jer je i nakon moja tri vještačenja u jednom desetljeću na rješenjima pisalo da imam tjelesno oštećenje od ukupno 50 posto, invaliditet nitko nikad nije spominjao). Jedino pravo koje mi je do tada bilo priznato jest bila porezna olakšica na plaći ( invalidi ne plaćaju porez za invalide) i to je bilo to. Ništa drugo, čak nam ni toplice nisu odobravali. Dakle, prvo je savjetnica poslala upit u Registar invalida ( koji tad još nije bio dostupan građanima ) i izvijestila me da imam status invalida s priznatim  2. stupnjem funkcionalnog oštećenja, a onda je nabrojala moja prava kao „friško“ nezaposlene osobe – naknade za nezaposlene osobe sukladno zakonu određen broj mjeseci, mogućnosti korištenja nekih edukacija i ukoliko ni nakon toga ne uspijem pronaći posao izvijestila me da budući da smo utvrdile da ja ipak imam status invalida , kao takva imam i pravo na naknadu za nezaposlene invalide nakon što “ispucam“ sve gore nabrojene mogućnosti. Praktična kakva jesam odmah sam savjetnicu upitala koliko točno iznosi ta naknada i samo me osnovna pristojnost ( i to što sam se u zadnjem času „ugrizla za jezik“) spriječila da ne izustim kakvu sočnu psovku ( inače , kao „dama u godinama“ pristojna sam i jako rijetko psujem). Naime, naknada za nezaposlene osobe je tada iznosila – 56 eura mjesečno ( mislim da navedeni iznos ne može biti dovoljan ni mojoj trogodišnjoj nećakinji za mjesečnu zalihu PEZ-bombona). Jednostavno nisam mogla vjerovati i odmah sam si pomislila- ako nam misle toliko davati, bolje da nam ne daju ništa, nego da nas toliko ponižavaju. A RH JE SOCIJALNA DRŽAVA, tako piše u Ustavu. Budući da sam ja prirodno znatiželjna osoba i svašta me pomalo zanima, iako mi u doba kad se trebalo studirati pravo kao izbor nije padalo na pamet ni u ludilu, slijed životnih okolnosti me doveo do iščitavanja brojnih zakona, posebice oni o radnom pravu, a kako sam se učlanila u jednu lokalnu udrugu invalida prirodno je bilo da se pomalo pozabavim i pravima osoba s tjelesnim oštećenjima, odnosno SVIH OSI i ostala sam zapanjena brojnim problemima koji postoje među tom populacijom. Kao prirodno naivna i pravdoljubiva osoba pretpostavljala sam da SVI bolesni ljudi, posebice invalidi IMAJU i ADEKVATNA prava i to suočavanje s realnošću je bilo prilično šokantno, jednostavno nisam mogla vjerovati da  to nije tako. Do tada sam mislila da živimo u pravednoj zemlji koja brine o svim svojim građanima, posebice onima najranjivijima, ali me stvarnost ubrzo demantirala),  a najbrže se uči na vlastitoj koži. Naime, kako je moj tata  tada još bio pokretan, a i sama sam cijeli svoj radni vijek od gotovo četvrt stoljeća  radila punu satnicu, stvarno sam mislila da u slučaju neke teže bolesti ili ne daj bože nastanka invaliditeta čovjek automatizmom dobije i neka prava ( iako sam radeći gotovo 20- tak godina u jednom državnom ministarstvu i jednom sindikatu pri državnom ministarstvu uočila goleme razlike među razinama prava, koje nisu ovisile o godinama starosti, radnog staža ili vrstama oboljenja, nego gotovo isključivo o periodu kad su djelatnici zatražili i dobili ostvarivanja pojedinih prava). Konkretno, to je značilo da ista dijagnoza i zdravstveni status koji je nekoga odveo u invalidsku mirovinu prije 20- tak godina danas više ne znači ništa, jer su u proteklih 20- tak godina sva radnička, zdravstvena ( a usudila bih se reći i ljudska prava) opako degradirana. Pa sam počela malo istraživati jer se nisam mogla pomiriti s tim da nam društvo i civilizacija ne napreduju, nego nazaduju, jer, kad slušate vladajuće ( koji god bili) i medije mislite da je sve ostvarivo i da su nam brojna prava dostupna. Ponavljam, budući da nisam OSI od rođenja nego imam tzv. „nevidljivi“ invaliditet stečen bolešću, nisam imala pojma o tome kako to u praksi izgleda. Kao prvo, nitko ne voli bolesne ili one koji ponekad idu na bolovanja i poslodavcima izgleda uopće nije bitno što je konkretnoj osobi, oni NEĆE ljude za koje već u startu postoji opravdana sumnja da bi mogli završavati na bolovanjima ( lekcija je u ove tri godine jaaako dobro savladana u bezuspješnim pokušajima da uspijem pronaći stalan posao – ono, izgledaš „normalno“, ništa se ne vidi na tebi i u konkurenciji si sa zdravim ljudima, uđeš u uži izbor jer poznaješ pravne propise i problematiku radnih mjesta za koja se kandidiraš, ali……zašto bi netko zaposlio nekog sa statusom invalida kad ima puno mlađe i zdravije ljude koji konkuriraju za to radno mjesto) i ti automatizmom otpadaš, znanje i godine radnog iskustva možeš jednostavno objesiti „mačku o rep“. Ok, misliš si dalje, nisam baš „ u cvijetu mladosti“, više sam u klubu 50 + i razumijem poslodavce da žele mlade i zdrave, ali zašto su nam onda ukinuli rad na 4 h, ili  zašto nam uporno odbijaju dati invalidske mirovine ( koje su ionako samo malo bolje od iznosa socijalne pomoći) , ako nas više ne žele u svijetu rada ?!? Pa se nadaš dolasku boljih vremena i slušaš  najave o dolasku dva nova Zakona, Zakona o osobnoj asistenciji i Zakona o inkluzivnom dodatku za koje je najavljeno da će biti epohalan iskorak u pravima invalida i na kraju u praksi vidiš da si se opet našao u nekom međuprostoru i slušaš o ljudima koji su prije 10 – 15 god dobili TRAJNA rješenja i neka prava poput osobne invalidnine da ih se ponovo šalje na vještačenja i smanjuju postojeća prava i stupnjevi invaliditeta….Pa počneš uviđati da postoje 4 stupnja invaliditeta, a 5 razina inkluzivnog dodatka i da to što nekom piše u Registru invalida ne znači da će isti stupanj dobiti i na vještačenju za inkluzivni ….i ponovo se počneš pitati tko tu koga…..( dame ne psuju). U stvarnosti to izgleda ovako , da ljude s uznapredovalim karcinomima i bezbrojnim operacijama počinju odbijati jer je broj predanih zahtjeva za inkluzivni prevelik, pa tako svjedočimo apsurdnim situacijama da su teško pokretni i bolesni invalidi u konačnici ipak ponešto i dobili, ali hrpa ljudi poput mene koji su još pokretni, ali nisu više zdravi ni u mogućnosti raditi poput zdravih osoba je opet ostala izvan svega, ili bolje rečeno „u očekivanju Godota“, a i kad taj Godot stigne ( ako uopće i stigne), što da se radi sa iznosom koji je u visini zajamčene minimalne naknade i kako da netko od toga preživi još recimo desetak god dok dočeka ( AKO uopće i dočeka) starosnu mirovinu….i koje je tu uopće rješenje?!? Znači trenutno nam se brojka registriranih OSI približava brojci od 700 000 osoba, od kojih je na Zavodu za zapošljavanje registrirano oko 10 000 osoba i nitko me neće uvjeriti da je nemoguće pregledati od čega ti ljudi točno boluju i REALNO PROCIJENITI što ti ljudi još mogu raditi, makar i na pola radnog vremena. Meni je osobno sasvim svejedno hoću li ja raditi na 8 h, 4 h, biti u invalidskoj mirovini ili na nekoj naknadi zvanoj inkluzivni dodatak ( jer da se mene pitalo ja bih još uvijek radila na svom „starom „poslu u Sindikatu s kojim sam bila zadovoljna)  i dat ću sve od sebe da radim najbolje što mogu i dalje, ali ne želim na poslu slušati „kako sustav ne želi bolesne ljude“, ne želim da me šokiraju stvari da se čovjeku s 58 god i tri operacije kralježnice ODBIJA dati invalidska mirovina ( unatoč misljenju specijaliste da taj čovjek više ne može raditi , naime, čovjek je građevinac), ne želim da me plačući zove znanica kojoj u registru invalida pise 4. stupanj funkcionalnog oštećenja ( znači onaj najviši) i da mi se žali kako je dobila 162 eura inkluzivnog ( žena između ostalog ima i dvije operacije tumora na mozgu) ili da mi se druga znanica s također tri operacije kralježnice žali da su je odbili na vještačenju za inkluzivni dodatak ( točnije izvještačili su je kao „drugi stupanj kronične bolesti „ i s time bi imala pravo na 5. razinu inkluzivnog, ali NIJE SAMAC i što bi sad trebala, razvest se da dobije tu svotu?!?) i na kraju, NE ŽELIM do 65. god hodat po testiranjima za poslove za koje svi znamo da IH NEĆU DOBITI. Stvarno se slušajući sve te činjenice pitam gdje smo kao društvo zalutali i koliko smo mi to degradirali i zakazali da nemamo ni mrvicu osnovnog ljudskog suosjećanja ni empatije ( iako nas svakodnevno vladajući uvjeravaju u suprotno, u to kako nam je super, kako napredujemo što mi se u ovoj situaciji čini vrlo licemjernim). Pa čak i ovih dana u ovo preduskrsno vrijeme slušamo premijera i resornog ministra koji nabrajaju što će sve ova vlada odvojiti za ugrožene kategorije stanovništva               ( umirovljenike, nezaposlene branitelje) i da ne bi ispalo da podcjenjujem njihove hvalevrijedne napore pitam se gdje su tu recimo NEZAPOSLENI INVALIDI, jeste li ovih dana čuli da netko uopće spominje tu kategoriju stanovništva?!? Mi kao da ne postojimo. Znači, ponavljam, zakonom je dopušteno DOBITI OTKAZ ZBOG BOLESTI ( što donekle i mogu razumjeti, ružno je i nemoralno, ali je tako), ali istovremeno NE POSTOJE mehanizmi koji bi zaštitili bolesne ljude i OSI ( invalidske su mirovine preniske i nedostupne, nema rada na 4 h, inkluzivni dodatak se polako pretvara u socijalnu kategoriju jer je kao takav prenizak za 4. i 5. razinu i diskriminatoran zbog inzistiranja na tome da osoba bude samac i ne posjeduje više od jedne nekretnine) i time polako POSTAJE NORMALNO da ljudi koji ne mogu raditi postaju SOCIJALNI SLUČAJEVI. I nikoga „ne boli uho“ zbog toga. Također shvaćam da svaki zakon prolazi kroz svoje „porođajne bolove“ i da je potrebno vidjeti gdje nastaju problemi, ali meni je osobno neshvatljivo da dok se jednima prava odbijaju dati ili se daju „na kapaljku“, drugima se gomilaju već postojeća i još dodaju nova prava. Kako reče moj znanac, teško pokretan čovjek u kolicima, „ako ja imam svoju malu invalidsku mirovinu, imam ženu koja ima plaću i status kao moj njegovatelj i još sam dobio visoku razinu inkluzivnog dodatka ( ima 100% tjelesno oštećenje i trajno priznati invaliditet 4. stupnja), kako je moguće da npr. ti kao osoba s polovicom mojih prava ( trenutno priznatih 50% i 2. stupnjem funkcionalnog oštećenja) nemaš BAŠ NIKAKVA PRAVA“?!?. Čovjeku to nikako nije jasno i ono što je zanimljivo najveću razinu empatije ne pokazuju zdravi ljudi, nego baš ti najteži invalidi jedni prema drugima. Svi smo mi ljudi i svi moramo od nečega živjeti, a logično je očekivati da OSI imaju i puno veće potrebe zbog raznoraznih pomagala, prilagođene prehrane, potrebe za redovitom rehabilitacijom i sl. Ovako ispada da nas sustav želi što više razboljeti, da bi nam uopće dao i neka prava, što je nakaradno i apsurdno. Osobno mislim da se tek otvara veliko područje za borbu za prava OSI , jer nas je na žalost sve više i društvo će trebati prilagođavati postojeće zakone SVIM svojim građanima, a OSI su druga grupacija nakon umirovljenika i kao takva može i mora izvršiti veliki pritisak na vladajuće strukture jer oni su izabrani da bi bili servis građanima, a ne da bi nas gurali na margine društva i od nas pravili građane „drugog reda“. Zato je potrebno da se i sami OSI osvijeste i traže svoja prava i ne dopuštaju sustavu da ih ni na koji način omalovažava ni diskriminira. Uvijek kažem da promjenu ne može donijeti jedna osoba, ne može ih donijeti niti njih stotinjak, ali ljudi, nas je skoro 700 000. Pametnom je jasno što je pisac htio reći….ima nas impozantan broj, potrebno je još da postanemo VIDLJIVI I GLASNI. Jer Ustav RH počinje rečenicom „da je RH socijalna država“ koja poštuje prava SVIH njenih građana. Bilo bi lijepo da to napokon osjetimo i u stvarnom životu, jer svaka je država onoliko uspješna i napredna koliko je zadovoljan svaki njezin stanovnik.                                               Irena Čizmić