OSOBE S INVALIDITETOM U MEDIJIMA 1.

Prilagodba programskih i drugih medijskih sadržaja  ophođenje medijskih djelatnika prema osobama s invaliditetom 

Nakon članka naše kolegice i novinarke Ines Pehnec Kežman naslova „ NISMO SAMO VIZUALNE KULISE , IMAMO SVOJ VLASTITI GLAS I ZNAMO ŠTO TREBA REĆI.“ U spomenutom članku se kolegica osvrnula na prilog iz emisije „ PROVJERENO“ u kojoj je majka pričala o  stanju svog djeteta i njegovim pravima bez da je osoba s teškoćama ili invaliditetom ne stavlja u središte teme već o temi govore ili roditelji i zastupnici osobe što ukazuje na nemogućnost da se osobe s invaliditetom ili teškoćama u razvoju same zastupaju i kao su upoznata sa svojim pravima razumiju tematiku o kojoj se govori . Imajući članak kolegice Pehnec – Kežman na umu kao i činjenicu da smo i sami primijetili mnoge nedostatke u medijskom obraćanju osobama s invaliditetom bilo izravno bilo kroz teme koje se tiču Osi-a .             Mediji pod time podrazumijevamo , radio , televiziju  te mnogobrojne portale predstavljaju „ prozor „ u svijet mnogim pripadnicima OSI populacije koji zbog prirode svog invaliditeta ne mogu sudjelovati u društvenom životu ali i njihovog ne prihvaćanja u društvu .   

 Spominjući ranjive skupine moramo naglasiti kako emisije koje su posvećene navedenoj skupini gledatelja nemaju kvalitetnu , gotovo nikakvu prilagodbu zbog nedostatka kadra te programskog prostora . Mišljenja smo kako bi programi koji zastupaju prava ranjivih skupina društva  trebali mati više termina u tjednu te bi trajanje takvih emisija trebalo biti do 60 minuta kao i mogućnost repriziranja istih (za emisije emitirane na prvom programu HRT-a reprize bi trebale biti na četvrtom programu HRT-a) ponajprije se ovo odnosi na emisiju  „ NORMALAN ŽIVOT „ .

Uz nedostatak termina , kadra te vremenskog prostora uočili smo kako postoji prilagodba programskog sadržaja iskuljućivo za osobe oštećenog sluha no ne i za osobe oštećena vida. Iz kojeg razloga prilozi koji su u emisiji a nisu opisani  prije samog  emitiranja ? Dali postoji mogućnost takvog oblika prilagodbe sadržaja ?  Kao što osobama  oštećena sluha osoba znakovnim jezikom objašnjava  ono što voditelj (voditeljica) ili gost govori bilo bi poželjno da se da se uvede prilagodba za osobe oštećena vida (narator)koji bi opisivao što se događa tijekom emisije ( naveden oblik prilagodbe primijenjen je u emisiji „ Gora „ koja je emitirana na drugom programu Hrvatske radio televizije .                                               

Spominjući probleme s prilagodbom mišljenja smo kako  su medijske kuće dužne voditi brigu o kvalitetnoj i cjelovitoj prilagodbi svog programa organizirati  edukaciju svojih djelatnika za rad u području prilagodbe sadržaja , ta edukacija bi se mogla odvijati uz suradnju udruga slijepih i edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta odnosno udruga osoba s invaliditetom u cijelosti .Osim spomenutih nedostataka  primijetili smo  još jedan po nama veoma bitan nedostatak a koji i tekao utječe na kvalitetu emisije to je vremensko ograničenje .                               Zbog nedostatka vremena o koje smo spomenuli ranije u tekstu primjećuje se prilikom postavljanja pitanja sugovornicima a koja su dvosmislena pod čime se podrazumijeva mogućnost tumačenja istoga dva načina. Neki od voditelja sugovornicima postavljaju  preopširna pitanja što dovodi do nepotpunih odgovora obzirom na spomenuto vremensko ograničenje . Nastavno na gore spomenuto postavlja se pitanje mogućnosti vremenskog produženja    te dobivanje dodatnog termina nastavak na započetu temu (Ovo se odnosi na teme koje same po sebi iziskuju više vremena za razgovor kako bi se dobio uvid i cijelu situaciju ili problem).

Kod nekih voditelja se primjećuje nedostatak medijskog poštovanja sugovornika, ponajprije pripadnika OSI-a u vidu požurivanja  davanja odgovora kao te prekidanja sugovornika i prelaska na drugo pitanje bez da je sugovornik dovršio odgovor na prethodno pitanje . Nakon što smo se osvrnuli na probleme vezane uz odnos medija općenito prema pripadnicima OSI populacije , nedostatke prilagodbe medijskih sadržaja osobama oštećena vida , odnosa voditelja prema sugovornicima u drugom dijelu teksta osvrnuti ćemo se na postojanje arhitektonskih prepreka ponajprije što se tiče samog pristupa studijskom prostoru i smještanja sugovornika OSI –a  u isti . 

Članak možemo zaključiti mišlju da bi mediji ponajprije televizijski trebali obratiti više pozornosti na kvalitetu ophođenja voditelja prema sugovornicima , na nedostatnu vremena  kao i na prilagodbu samog sadržaja i u konačnici dodatnog termina za emitiranje repriza emisija .