OSOBE S INVALIDITETOM I MEDIJI 2.
SVAKODNEVNA PRISUTNOST OSOBA S INVALIDITETOM U HRVATSKOM MEDIJSKOM PRPSTORU: OSI KAO NOVINARI, VODITELJI, UREDNICI - REALNOST ILI JOŠ JEDAN POLITIČKI (NE)KOREKTRAN MIT?
Znate li tko su Steve Brown, Sophie Morgan i Marlee Martin što im je zajedničko? Steve i Sophie su voditelji TV emisija na britanskoj televiziji, a Marlee Martin je 1987. Oskarom nagrađena glumica za izvedbu u filmu Djeca manjeg Boga. Svi su osobe s invaliditetom. Steve i Sophie zadobili su spinalne ozljede, dok je Marlee gluha od 18. mjeseca života. Izvrsni su u onome što rade, a strukovne nagrade koje nisu i za ostale, to samo potvrđuju. Ako ste pomislili da su kao voditelji zastupljeni isključivo u tematskim emisijama koje se bave invaliditetom, ne bi ste bili sasvim u pravu. Naime, Sophie je između ostalog sudjelovala i u TV showu The Missing Model te je sudjelovala u modnoj kampanji slavne britanske dizajnerice Stelle McCartney, dok je se Steve Brown osim u sportskim aktivnostima okušao i u vođenju serijala o uređenju ladanjskih kuća, Country Life, svojevremeno prikazanog i na HRT-u. Možda za rad ovih ljudi dosad niste čuli, što i nije čudno. No međutim, i Hrvatska ima svoja vrijedna novinarska imena, za koja iako niste čuli, svakako ste trebali, jer vrijedno i predano radi svoj posao, a njega nisu dobili na račun invaliditeta, već svojih sposobnosti. Stvar je osobnog izbora hoće li raditi na volonterskoj ili profesionalnoj razini, uglavnom vezani ugovorima na određeno vrijeme, čije produženje nakon isteka je često vrlo neizvjesno i ne ovisi o kvaliteti njihova rada. Problem nastaje kada invaliditet postane razlogom nedobivanja ili otkazivanja poslovnog medijskog angažmana, najčešće bez ikakvog suvislog obrazloženja ili prodavanjem smanjenjem financijskih troškova.
Možete li zamisliti da, primjerice, u zabavno-mozaičnom ili političko-informativnom programu programu na dnevnoj bazi kao voditelje vidite osobe s invaliditetom, kako aktivno raspravljaju o dizajnu ili analiziraju dnevno političku situaciju? Ili ovakvo viđenje medijske zastupljenosti osoba s invaliditetom samo utopijska tlapnja o lažnoj inkluzivnost ili ipak realna i poželjna mogućnost koja zahtjeva samo malo i odlučnosti da se krene ponešto drugačijim smjerom?Da bi se to dogodilo, potrebno je razmotriti zašto se to ipak još nije dogodilo, osobito uzmemo li u obzir da javna televizija već nekoliko desetljeća ima tematsku emisiju koja se bavi temama vezanim za invaliditet. Prva pretpostavka jest mogućnosti izražavanja slobodnog mišljenja onih koji se bave tematikom, bez straha od (samo)cenzure zbog moguće interesne povezanosti određenim savezima, čija čelna imena često nisu sklona konstruktivnoj javnoj kritici na vlastiti račun, ali i nespremnost da se osobe s invaliditetom u profesionalnom smislu gleda kroz njihovu stručnost i znanje, izvan okvira invaliditeta te da im se u tom smislu pruži i profesionalno podrška. Sljedeća pretpostavka je da redakcije koje uglavnom nemaju potrebnu tehnološku prilagodbu potrebnu je za rad osobe s invaliditetom, u tom smislu naprave iskorak.Novinari ili voditelji koji žele pravovremeno i profesionalno obavljati svoje zadatke, a ne zaostajati u dinamici koja često zahtjeva hiperproduktivnost, što dugoročno uvelike može otežati mogućnost stjecanja praktičnog iskustva potrebnog i u profesionalnoj afirmaciji.U tom smislu, nismo lišeni paradoksa političke ne korektnosti. Politička korektnost s jedne strane promovira afirmaciju osoba s invaliditetom kao jedne od socijalno i politički ranjivih skupina i kao takva ima zadaću medijski inzistirati na takozvanoj DEI (Diversity, Equity, Inclusivity agendi, kao agendi promoviranja različitosti, jednakosti i inkluzivnosti kao zadane i nametnute norme, dok se upravo zato što je nametnuta kao normativna, može postaviti pitanje je li to tek puko zadovoljavanje norme, o podizanju (lažne) svjesnosti o društvenim nepravdama prema pojedinim skupinama, uglavnom ispražnjene od smislenog sadržaja i značenja.
Osporavatelji političke korektnosti i woke ideologije nazivaju je kulturnim terorom koji je, u želji da ispravi društvene nepravde nanesene pojedinim skupinama, iskrivljuje i stvarnost prikazujući je onakvom kakva bi trebala biti, umjesto onakvom kakva ona uistinu jest. Najaktualniji primjer navedenog je nova Disneyjeva ekranizacija Snjeguljice koja je i ostala bez patuljaka koji su sada pretvoreni u u kompjuterski generirana magijska bića. Obrazloženje takve odluke da je prikazanje osoba niskog u ovom tekstu i nazivati ih patuljcima, politički uvredljivo.
Da paradoks pritom bude veći, na ovu situaciju reagirali su predstavnici glumaca niskog rasta i istaknuli da je ovakav postupak izravna diskriminacija i ugroza prava na rad. Snjeguljica bez patuljaka (koji su izbačeni iz naziva filma), doživjela je i ogroman fijasko na kino blagajnama diljem svijeta.
Promatrano i u tom, dvojbenom kontekstu, zapošljavanje i rad osoba s invaliditetom u medijima i na kojem je prostorima i dalje ostaje iznimno rijetka ili tek povremena pojava. Interesi privatnih televizijskih kuća nemaju zakonsku obvezu ali ni interes baviti sa temama invaliditeta. Kako se invaliditet tretira u zabavnom programu jedne od njih, ovdje se već pisalo.
Javna televizija, uostalom, kao javni servis svih građana Republike Hrvatske ima obvezu u zastupljenosti određenih tema i skupina u svom programu. Šteta je što to, barem kada su osobe s invaliditetom u pitanju, čini šablonski i prigodničarski. Nažalost, osoba koja posjeduje i određeni stupanj obrazovanja, medijski pismenosti i volje za radom, najčešće zbog invaliditeta posao ipak neće dobiti, poručuju nam uređivačke politike koje kroje medijsku svakodnevnicu, samo se deklarativno zalažući inkluziju koja postaje samo sebi svrhom, pojam bez pravog značenja i razloga. Uistinu bi bilo zanimljivo vidjeti i reakcije gledatelja učestalo pojavljivanje osoba s invaliditetom u navedenim ulogama na malim ekranima i promatrati što bi postalo vremenom pustilo važnije - njihov invaliditet, ponašanje, stil odijevanja ili ono o čemu govore, kako govore i njihova profesionalnost. To je rizik koji prati svaku osobu izloženu javnoj vidljivosti i za vjerovati je da također na našem, prečesto uskom medijskom prostoru ima voljnih i sposobnih osoba s invaliditetom koje su se spremne nositi sa takvom vrstom rizika. No jednako tako svoj dio rizika moraju preuzeti i pojedini urednici i krojači medijske svakodnevnice. Kako sada stvari (još uvijek) stoje, a oni su endemska novinarska vrsta.
Autorica teksta ; INES PEHNEC KEŽMAN
Napomena : Značenje VOKE KULTURA www.index.hr/magazin/clanak/sto-je-zapravo-woke-kultura-i-kako-je-postala-tako-mocna