Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom utvrđena je obveza država stranaka da se savjetuju i aktivno uključuju osobe s invaliditetom (čl. 4. st. 3.), koji glasi ; „Prilikom izrade i provođenja zakonskih propisa i politike za provedbu ove konvencije, kao i u drugim procesima donošenja odluka vezanih za osobe s invaliditetom, države potpisnice će se redovno konsultovati sa, i aktivno uključiti osobe s invaliditetom, uključujući djecu s invaliditetom, preko organizacija koje ih predstavljaju.„ Osim gore navedenog članka važan je ( čl.33. st. 3) kojim se navodi „ Građansko društvo, a posebno osobe s invaliditetom i organizacije koje ih predstavljaju, bit će uključeni i potpuno sudjelovati u procesu praćenja.“
Povod ovom članku proizlazi iz nedostatka prava i mogućnosti osoba s invaliditetom (u daljnjem tekstu OSI – a) da sudjeluju u odlučivanju o njihovim temeljnim ljudskim pravima i mogućnosti zastupanja svojih prava na lokalnoj i državnoj razini.
Prema UN – ovoj konvenciji osobe s invaliditetom čine najmnogobrojniju manjinu stoga smatramo kako bi trebali imati svoje punopravne predstavnike u tijelima državne lokalne vlasti kao što je to u slučaju romskih i nacionalnih manjina u Hrvatskoj.
Spominjući gore navedeno nameće se pitanje „ iz kojeg razloga osobe s invaliditetom nemaju volje, niti znanja i vještina za sudjelovanje u političkom životu OSI zajednice i društva u cijelosti“?
Objašnjavajući nezainteresiranost i nedostatak znanja ili vještina za sudjelovanje u politici mišljenja smo kako OSI populacija nema volju niti kvalitetna znanja i vještine za sudjelovanje u politici općenito zbog nedostatka kvalitetne i cjelovite edukacije o problemima sa kojima se susreću kao i nemogućnost izražavanja vlastitih mišljenja i uvjerenja kroz javnu raspravu ili referendum. Prije nego što se osvrnemo na nedostatak volje OSI – a za političko djelovanje može se primijetiti sveukupan nedostatak obrazovanja i informiranja mladih o politici i njezinom utjecaju na boljitak njihovih života i budućnost kako njih samih tako i društva u cijelosti.
Osim već spomenutog nedostatka informiranja i obrazovanja o politici i njezinim dužnostima bilo na državnoj ili lokalnoj razini mladi kao i pripadnici OSI populacije sve se manje, odnosno gotovo nikako ne uključuju u politiku zbog bojazni da će pripadnici političkih stranaka i klubova OSI – a prvenstveno zastupati svoja prava i prava sebi bliskih zaboravljajući da su do ulaska u politiku bili pripadnici isti skupine i borili se za ista prava i mogućnosti.
Prema našim saznanjima osobe s invaliditetom nemaju svoje predstavnike u tijelima lokalne i državne vlasti osim gradskog ureda za branitelje i osobe s invaliditetom što smatramo nepravednim s obzirom na to što informacije koje pristižu u spomenuti ured nisu potkrijepljene od strane OSI – a ili njihovih zakonskih zastupnika.
Spomenuli smo nedostatak vještina i znanja za aktivno uključivanje u politiku u jednom od članaka ćemo se osvrnuti na važnost svih sudionika društva kao i osoba s invaliditetom.
Nekim osobama s invaliditetom zbog prirode njihova oštećenja zdravlja prijeko je potrebna tuđa pomoć u izražavanju volje, želje i u zastupanju istoga, stoga ćemo posveti članak samo zastupanje osoba s invaliditetom.
Primjer Teksta