NEVIDLJIVO KRŠENJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM I OSOBA S POSEBNIM POTREBAMA _ KADA NAKNADE I DODACI NE KORISTE ONIMA KOJIMA PRIPADAJU

U Hrvatskoj mnoge osobe s invaliditetom formalno imaju prava i naknade, no u praksi nemaju kontrolu nad vlastitim sredstvima, dok skrbnici raspolažu tim novcem

Prava osoba s invaliditetom često su zaštićena zakonima, no u stvarnosti mnogi i dalje ostaju uskraćeni za osnovnu autonomiju. Jedan od najčešćih problema jest oduzimanje osobne i financijske kontrole od strane roditelja ili skrbnika, što ozbiljno ugrožava život, dostojanstvo i samostalnost osobe.

Ograničavanje autonomije kroz skrb:

Mnogi roditelji ili skrbnici preuzimaju kontrolu nad životom i odlukama osoba s invaliditetom, uključujući raspodjelu financijskih sredstava koja su formalno namijenjena samoj osobi. Takve prakse ne samo da narušavaju pravo na samostalno odlučivanje, nego često dugoročno utječu na psihičko zdravlje, samopouzdanje i sposobnost sudjelovanja u društvu.

Financijsko kršenje prava i autonomije:

Naknade i dodaci, poput inkluzivnog dodatka ili statusa roditelja njegovatelja, trebali bi služiti za podršku osobama s invaliditetom i omogućiti im veći stupanj samostalnosti.       No u praksi ta sredstva često završavaju u rukama roditelja ili skrbnika, dok osoba kojoj pripadaju nema kontrolu niti koristi od njih. 

Time se ne krši samo financijsko pravo, već i temeljno ljudsko pravo – pravo na slobodu odlučivanja o vlastitom životu. Kada roditelji ili skrbnici raspolažu naknadama umjesto djeteta ili štićenika, osoba gubi mogućnost samostalnog odlučivanja, što direktno ograničava njezinu autonomiju i životnu slobodu.

Problemi s uključivanjem u centre i usluge u zajednici:

Nerijetko roditelji ne žele djecu s posebnim potrebama uključiti u centre za odgoj i obrazovanje ili u centre za pružanje usluga u zajednici, jer uključivanje više sati dnevno može utjecati na pravo roditelja na naknadu ili na iznos inkluzivnog dodatka.

To stavlja obitelji u nemoguć položaj: birati između prava djeteta na obrazovanje i podršku te vlastite financijske sigurnosti. Posljedica je gubitak autonomije i osjećaj nemoći kod osoba s invaliditetom, dok sustav formalno potvrđuje prava koja se u praksi ne ostvaruju. Iz svega navedenog možemo zaključiti  kako autonomija i financijska samostalnost osoba s invaliditetom nisu privilegija – to su temeljna ljudska prava.

Javnost, institucije i zakonodavci moraju osigurati da prava koja formalno postoje budu stvarno ostvariva, kako bi svaka osoba mogla živjeti samostalno, dostojanstveno i s punom kontrolom nad vlastitim životom.